Poglavlje 5: Stroj za snove
(Dopunski koncept za prijedlog rezidencijalnog boravka)
Svake noći jedan sustav kolabira. Tijelo tone u san, um počinje renderirati.
U snu je sve moguće i stoga nestabilno — savršena simulacija kojoj ne treba uređaj.
Kad se sanjač probudi, pokreće se drugi stroj: virtualni svijet, programirana halucinacija koja se pretvara da je fizička.
Poslije isti sanjač ponovno zaspi i uzdiže se nova arhitektura.
Slojevi se beskrajno izmjenjuju: san → simulacija → budni svijet → ponovno san.
Kontinuitet se gubi, ali osjet ostaje netaknut.
Stroj snova nije tehnologija; to je filozofski eksperiment ostvaren kroz umjetnost.
Svaki sloj percepcije pozornica je koju gradi entropija — mogućnosti koje kolabiraju u privremenu koherenciju.
U svojem radu I gradim instalacije i slike koje oponašaju to gibanje:
zasloni trepere, zvučne se petlje raspadaju, snimljene se geste ponavljaju dok ne zaborave svoje podrijetlo.
Gledatelji ulaze u petlju u kojoj se granica između unutarnjeg i vanjskog rastapa,
sve dok sam izložbeni prostor ne počne djelovati poput lucidnog sna koji odbija završiti.
Svrha nije definirati što je stvarno, nego razotkriti kako se proizvodi „stvarnost”.
Kada gledatelj ne može razabrati stoji li unutar simulacije ili je samo promatra,
umjetničko djelo uspijeva: reproduciralo je istu entropijsku zbrku koja upravlja sviješću.
Djelo postaje zrcalo spoznaje — živi povratni krug između promatrača i promatranoga.
U Stroju za snove umjetnik je i subjekt i sustav.
Moj je zadatak stvarati okruženja u kojima promatranje postaje sudjelovanje,
gdje svaki kolaps percepcije kuje trenutak koherencije —
prolazna valuta svjesnosti koja kruži između sna, zaslona i kože.