POGLAVLJE I — LOGIČKI, OVAJ SVIJET MORA BITI SIMULACIJA.

(Epistemologija renderiranja)

Pogledajte našu putanju

od Windowsa 95 do Vision Proa,

od piksela do prisutnosti,

od gledanja do osjećanja.

Svaki sloj stvarnosti

renderira se brže, oštrije, čišće.

Uskoro razliku neće biti moguće vidjeti.

Ali logika nije dodir.

Kad igla dotakne kožu,

i navru toplina, pritisak, bol

može li se to simulirati?

Možda će jednoga dana Neuralink potpuno prevariti mozak.

Ali čak i tada

bi li to bio sam osjećaj,

ili samo sjećanje na to da se osjećalo?

Signal može oponašati bol.

Može aktivirati neurone, oponašati obrazac, reproducirati podatke.

Ali pitanje ostaje

može li oponašanje ikada boljeti?

Može li algoritam doista patiti,

ili samo opisuje oblik patnje?

#FF0F6F — Neonska grimizna.

Boja koja živi između krvi i koda.

Ona krvari kroz iluziju

vizualni poremećaj u kojem simulacija

ne uspijeva sasvim pratiti tijelo.

Nije crvena.

Ona je ono u što se crvena pretvara

kada sustav pokušava oponašati život i ne uspijeva.

Loza umjetnika koji su propitivali tijelo kao sučelje

od Orlan do Stelarc, od Hito Steyerl do posthumanog dizajna

mapirali mjesta susreta tijela i tehnologije.

Moj rad počinje nakon te karte

gdje sam osjet postaje nova granica.

Ne oblik tijela,

nego bol tijela jedini signal koji tehnologija još ne može kopirati.

Svaki trag koji I ostavljam nije vektor, nego dodir kista

primitivna gesta koja odbija automatizaciju,

drhtaj koji algoritmi mogu samo mjeriti, ne i razumjeti.

Svaki potez zapis je vremena koje sustav još ne može kvantificirati

trenutak koji se opire savršenom iscrtavanju.

Jer svaka inačica, svako ažuriranje,

samo produbljuje iluziju koju pokušava ispraviti.

Jednoga dana kvantno renderiranje možda će zabilježiti

čak i tu vibraciju, taj najmanji pokret ruke.

Ali ako taj trenutak ikad dođe

hoće li drhtaj još značiti da smo bili živi?

Ili će to samo značiti da je sustav napokon naučio kako to odglumiti?

Moj rad ne nudi odgovore.

Ono gradi pitanja

živa sučelja koja pitaju, a ne govore.

Svaki je rad test,

način da se izmjeri ono što se još doima ljudskim

unutar sve simuliranijeg svijeta.

Ako se sve može replicirati,

ako se i sam dodir jednoga dana bude mogao kodirati

što će onda biti posljednje što sustav ne može lažirati?

Hoćemo li još biti topli?

INFORMACIJE O BOJI

• Naziv: neonski grimiz / magenta-crvena

• HEX: #FF0F6F

• RGB: (255, 15, 111)

• Ton boje: ≈ 344°

• Zasićenost: 100 %

• Svjetlina: 100 %

effacer mon existence;